 |
| Plaza Ramón Sijé, Orihuela: Hernandez recituje Elegiju posvećenu najboljem prijatelju, pjesniku Ramónu Sijé koji je umro u 22 godini života. |
Migel Ernandes (Miguel Hernández Gilabert, Orihuela, 1910 - Alicante, 1942) jedan je od velikih španskih pjesnika XX vijeka. Pripisan je generaciji '27. Rođen je u skromnoj seoskoj familiji u Orihueli 1910. Do petneste godine obrazovao se u jezuitskoj školi gđe se prvi put sreo sa Gongorinim stihovima. Nadahnut njegovom poezijom poželio je i sam da bude pjesnik. Zbog ekonomske situacije u rodnoj kući morao je prekinuti školovanje. Sa tim nije prestao njegov interes za poeziju. Čuvajući stado koza u planinama Alikantea čitao je antičke pjesnike i španske klasike. Svoje prve stihove objavio je u novinama El Día de Alicante i El Pueblo de Orihuela. Učestvuje na lokalnim književnim skupovima koje organizuje njegov prijatelj Ramon Sije. Tamo upoznaje Josefinu Manresu, koju će kasnije oženiti. Ona će biti inspiracija za mnoge njegove pjesme. Sa dvadeset četiri godine putuje u Madrid, upoznaje Vicenta Aleiksandra, Pabla Nerudu, Lorku, Albertija i druge umjetnike. Svojom prirodom seoskog mladića i stihovima stiče veoma brzo veliku popularnost. Sa Nerudom pokreće časopis CabaloVerde para la Poesía (Zeleni konj). Marksističke ideje čileanskog pjesnika imale su veliki uticaj na Migela. 1936. godine pristupio je Komunističkoj partiji Španije.
Kada je 18. jula 1936. godine izbio fašistički ustanak Migel je odmah stao na stranu naroda. Njegova poezija u borbi protiv frankista sa snažnim akcentima, neposredna i jezgrovita bila je bez premca. Ona je doprinijela buđenju i mobilizaciji masa za borbu. Ljubav prema pravdi i narodu snažno se odrazila u njegovim stihovima. Tokom rata objavljuje pjesme u časopisima El Mono Azul, Hora de España i Nueva Cultura. Pjesme otpora recituje u rovovima, na barikadama opkoljenih gradova i pred neprijateljskim linijama. Smrt njegovog prvog sina 1938. zbog neuhranjenosti i rođenje drugog 1939. imali su odjeka u njegovim pjesmama.
Miguel je bio toliko seljak, da je nosio zemaljsku auru oko sebe. Lice mu je bilo poput grudvice zemlje ili krompira koji se provlači kroz korjenje i zadržava podzemnu svježinu. Živio je i pisao u mojoj kući. Moja američka poezija, s drugim horizontima i ravnicama, impresionirala ga je i počela da mijenja. Pričao mi je zemaljske priče o životinjama i pticama. Bio je pisac iznikao iz prirode poput netaknutog kamena, iz čistote prašume, sa ogromnom životnom energijom. Pripvijedao mi je koliko je impresivno nasloniti uvo na trbuh zaspalih koza. Tada bi slušao šum mlijeka koje je dolazilo do vimena, tajanstveni šum koju niko drugi nije mogao da čuje osim ovog pastira koza. Drugi put bi mi pričao o pjesmi slavuja. Španski Levant, odakle potiče, bio je prepun cvjetova narandži i slavuja. Kako u mojoj zemlji ne postoji takva ptica, taj uzvišeni pjevač, Migel želio je da mi predoči najživlji plastični izraz njegove moći. Popeo se na ulično drvo i s najviših grana zviždao ili pjevušio poput njegovih voljenih ptica. Kako nije imao od čega da živi, tražio sam mu posao. U Španiji je bilo teško naći posao za pjesnika. Konačno, visoki državni funkcioner se zainteresovao za njegov slučaj i odgovorio mi pozitivno, čitao je Migelove stihove i kazao da mu se divi i da Migel samo treba da kaže koji bi položaj želio da dobije i da će ga dobiti. Oduševljen, rekao sam pjesniku:
Śećanje na Migela Ernandesa ne može da pobjegne iz dubine mog srca. Pjesma levantskih slavuja, njihove zvučne kule uzdignute između tame i cvjetova narandži, bile su u njemu opsesivno prisutne i bile su dio materije njegove krvi, njegove zemaljske i divlje poezije u kojoj su se sjedinjavali sve jarke boje, miris i glas španskog Levanta, sa bogatstvom i mirisom moćne i muževne mladosti.
Njegovo lice bilo je lice Španije... Njegove žarke oči, gorele su na sprženom i vetrom stvrdnutom licu, bila su to dva zraka snage i nježnosti... U mojim godinama pjesnika i lutajućeg pjesnika mogu da tvrdim da mi život nikada do tada nije dao priliku da promatram fenomen takve vokacije i takve električne verbalne mudrosti...
Migel Ernandes, koźi pastir, preobrazio se u borbeni stih. U vojničkoj uniformi recititovao je svoje stihove na prvim vatrenim linijama...
Migel Ernandes potražio je utočište u čileanskoj ambasadi, koja je tokom rata dala azil ogromnom broju od četiri hiljade frankista. Tadašnji ambasador, Karlos Moria Linč, odbio je da da utočište velikom pesniku premda se predstavljao kao njegov prijatelj. Nekoliko dana kasnije, uhapsili su ga i zatvorili.
DOLAZE STAZOM
Dolaze stazom umorni vrtlari
jer povratku je eto časa sveta,
sa krvlju grko-bolnom od tereta
proljeća, zime i ljeta što žari.
Naporom nadljudskih idu, noge vuku,
u susret pjesmi, dragom zagrljaju,
a u gustom zraku ostavljaju
miris alata, miris svojih ruku.
Ja drugom stazom, drugom krećem
što zagrljaju dovesti me neće,
već samo plijeni bez cilja i znaka.
Pod tragičnim i strašnim čelom svojim,
bik, samcat, plačuć na obali stoji,
ne misleć na se, bika i mužjaka.
POKOP SNA
Jedan je zidar htio … Snage je imao mnogo.
Htio je, zid po zid, i sve kamen po kamen,
ne bi li tako vjetru spomenik digao, tom
spasiocu za buduće dane.
Htio je zgradu sposobnu za najtananije stvari.
Nije bio bez snage. O, htio je on svašta!
Kamenje od perja, mora od ptica, što ih žari
uzavrela podnevna mašta.
Smijao se. Radio. Pjevao. Ispod njegovih ruku,
snagom jačom od krila svih gromova sjajnih,
nicali su zidovi kao zamasi u muku,
ali zamasi nisu dugotrajni.
Kamen mu bi pokretač. I gora može biti,
sposobna da uzleti, ako aktivna biva.
Kamen po kamen teret je koji prati i ništi,
pa makar to bila žudnja živa.
Jedan je zidar htio… Al kamen iznenada
svu svoju strašnu snagu skupi za čas tili.
Taj stvor je tamnicu digao sebi. I tada
u nju on i vjetar srušeni su bili.
DA SKINE PERJE
Da skine perje s mrzlih arhanđela,
sniježenje zuba bijelo i plameno
na plač izvora sudbom je suđeno
i na pretešku neutješnost vrela.
Da dušu svoju stopi u metale,
da oganj gvozdu da svoja svitanja,
skidahu patnje s krutih nakovanja
kovača bijesnih ruke uzdrhtale.
Pred bolnu igru oštrih trnovina
i pred zlokobnu malodušnost ruža,
pred samrt koja izjeda i boli
bačen sam evo, i ta ruševina
nit čemu služi niti mi što pruža,
već da te volim, samo da te volim.
Portugalska književnica Tatiana Faia za Ernandesa, na prvom mjestu kaže da je bio heroj. On je zaista heroj jer se borio na pravoj strani života. Ali, on je heroj i poetske riječi. Njegova poezija nije došla iz ničega. Bez višeg obrazovanja u školi, on je sam stekao znanja o poeziji i knjževnosti uopšte. Kad je stigao u Madrid, njegova neugasiva zvijezda odmah je zasijala na poetskom nebu Španije i još uvijek sija.
O čemu je Hnandez pisao, u eseju o njemu, Tatiana Faia kaže sljedeće:
"Hernandéz je pisao o svemu o čemu bi pjesnik trebao pisati: prijateljstvu, ljubavi, strasti, otporu, ružnoći ljudskog zla, ljepoti drveća i voća, povezanosti čovjeka i prirode, nepravdi, smrti, siromaštvu i pobuni protiv svega čega se pristojno ljudsko biće mora pobuniti. Slike koje nalazimo u njegovim pjesmama vraćaju svijet u njegov intenzitet, na tajanstvenu, senzualnu stranu, gdje nemir postaje način života.
Poslije pada Madrida 1939. godine Ernandes je pokušao da dobije azil u čileanskoj ambasadi. Uhvaćen je na portugalskoj strani granice i vraćen u Madrid. 1940. godine osuđen je na smrt. Pod pritiskom međunarodne javnosti presuda je preinačena u kaznu od 30 godina zatvora, a potom u kaznu od 20 godina i jedan dan. Na promjenu presude uticala je međunarodna javnost. Ernandes je nastavio da stvara u frankističkim tamnicama. Za tri godine promijenio je 18 zatvora, izložen vaškama, buvama, bolestima i mučenjima svake vrste. To premještanje iz zatvora u zatvor robijaši su nazvali zatvorski turizam. Umro je 28. marta 1942. godine u zatvoru Alikante od komplikacija uzrokovanih tifusnom groznicom.
“Pravi uzrok njegove smrti bio je borba protiv fašizma na bojnom polju i na polju ideja kroz svoje članke i pjesme. Njegova zaostavština je bila prešućena godinama i tek kada je demokratija bila obnovljena, Španci su mogli čitati stihove jednog od najbriljantnijih umova generacije '27. Bio jedan od najcrvenijih antifašističkih pjesnika. Njegovi stihovi i dalje smetaju dijelu društva kojie još uvijek teško osuđuje Frankovu diktaturu. I, vrijedi podśetiti da presuda koja je koštala života Miguela Hernándeza i danas je pravosnažna i pravomoćna. Migel Ernándezs nije ubijen, kao drugi. U njegovom slučaju, nagnali su ga da umre. Držali su ga u zatvoru godinama pokušavajući da ga nagovore da se odrekne svojih principa. Migel nikada nije odustao. Bio je hrabar pjesnik i borac. Bilo mu je jasno da je za poraz fašizma neophodno oružje, ali i snažan kulturni front", Julia Hidalgo, članica Centralnog komiteta Komunističke partije Andaluzije.
 |
| Portret Migela Hernándeza koji je napravio Antonio Buero Vallejo 1940. godine, kada su obojica bili u zatvoru Ocana. |
 |
| Miguel Hernández i Vicente Aleixandre |
PABLO NERUDA
Śećanje na Migela Ernandesa
Jedan od Federikovih i Rafaelovih prijatelja bio je mladi pesnik Migel Hernandes. Upoznao sam ga kad je došao u espadrilama i seljačkim pantalonama iz rodne Orihuele, gđe je bio koźi pastir. Objavio sam njegove stihove u svom časopisu Caballo Verde i bio sam uzbuđen iskričavošću i bogatstvom njegove poezije.
Miguel je bio toliko seljak, da je nosio zemaljsku auru oko sebe. Lice mu je bilo poput grudvice zemlje ili krompira koji se provlači kroz korjenje i zadržava podzemnu svježinu. Živio je i pisao u mojoj kući. Moja američka poezija, s drugim horizontima i ravnicama, impresionirala ga je i počela da mijenja. Pričao mi je zemaljske priče o životinjama i pticama. Bio je pisac iznikao iz prirode poput netaknutog kamena, iz čistote prašume, sa ogromnom životnom energijom. Pripvijedao mi je koliko je impresivno nasloniti uvo na trbuh zaspalih koza. Tada bi slušao šum mlijeka koje je dolazilo do vimena, tajanstveni šum koju niko drugi nije mogao da čuje osim ovog pastira koza. Drugi put bi mi pričao o pjesmi slavuja. Španski Levant, odakle potiče, bio je prepun cvjetova narandži i slavuja. Kako u mojoj zemlji ne postoji takva ptica, taj uzvišeni pjevač, Migel želio je da mi predoči najživlji plastični izraz njegove moći. Popeo se na ulično drvo i s najviših grana zviždao ili pjevušio poput njegovih voljenih ptica. Kako nije imao od čega da živi, tražio sam mu posao. U Španiji je bilo teško naći posao za pjesnika. Konačno, visoki državni funkcioner se zainteresovao za njegov slučaj i odgovorio mi pozitivno, čitao je Migelove stihove i kazao da mu se divi i da Migel samo treba da kaže koji bi položaj želio da dobije i da će ga dobiti. Oduševljen, rekao sam pjesniku:
—Migel, konačno imaš sreće. Vikont ti daje položaj. Bićeš visoki službenik. Reci šta želiš da radiš i dobićeš imenovanje.
Migel je ostao zamišljen. Lice sa velikim preranim borama bilo je prekriveno velom duboke zamišljenosti. Prolazili su sati i tek popodne mi je odgovorio. Sjajnih očiju, kao neko ko je pronašao životno rješenje, rekao mi je:
—Može li vikont da mi povjeri da čuvam stado koza, ovdje blizu Madrida?
Migel je ostao zamišljen. Lice sa velikim preranim borama bilo je prekriveno velom duboke zamišljenosti. Prolazili su sati i tek popodne mi je odgovorio. Sjajnih očiju, kao neko ko je pronašao životno rješenje, rekao mi je:
—Može li vikont da mi povjeri da čuvam stado koza, ovdje blizu Madrida?
Śećanje na Migela Ernandesa ne može da pobjegne iz dubine mog srca. Pjesma levantskih slavuja, njihove zvučne kule uzdignute između tame i cvjetova narandži, bile su u njemu opsesivno prisutne i bile su dio materije njegove krvi, njegove zemaljske i divlje poezije u kojoj su se sjedinjavali sve jarke boje, miris i glas španskog Levanta, sa bogatstvom i mirisom moćne i muževne mladosti.
Njegovo lice bilo je lice Španije... Njegove žarke oči, gorele su na sprženom i vetrom stvrdnutom licu, bila su to dva zraka snage i nježnosti... U mojim godinama pjesnika i lutajućeg pjesnika mogu da tvrdim da mi život nikada do tada nije dao priliku da promatram fenomen takve vokacije i takve električne verbalne mudrosti...
Migel Ernandes, koźi pastir, preobrazio se u borbeni stih. U vojničkoj uniformi recititovao je svoje stihove na prvim vatrenim linijama...
Migel Ernandes potražio je utočište u čileanskoj ambasadi, koja je tokom rata dala azil ogromnom broju od četiri hiljade frankista. Tadašnji ambasador, Karlos Moria Linč, odbio je da da utočište velikom pesniku premda se predstavljao kao njegov prijatelj. Nekoliko dana kasnije, uhapsili su ga i zatvorili.
DOLAZE STAZOM
Dolaze stazom umorni vrtlari
jer povratku je eto časa sveta,
sa krvlju grko-bolnom od tereta
proljeća, zime i ljeta što žari.
Naporom nadljudskih idu, noge vuku,
u susret pjesmi, dragom zagrljaju,
a u gustom zraku ostavljaju
miris alata, miris svojih ruku.
Ja drugom stazom, drugom krećem
što zagrljaju dovesti me neće,
već samo plijeni bez cilja i znaka.
Pod tragičnim i strašnim čelom svojim,
bik, samcat, plačuć na obali stoji,
ne misleć na se, bika i mužjaka.
POKOP SNA
Jedan je zidar htio … Snage je imao mnogo.
Htio je, zid po zid, i sve kamen po kamen,
ne bi li tako vjetru spomenik digao, tom
spasiocu za buduće dane.
Htio je zgradu sposobnu za najtananije stvari.
Nije bio bez snage. O, htio je on svašta!
Kamenje od perja, mora od ptica, što ih žari
uzavrela podnevna mašta.
Smijao se. Radio. Pjevao. Ispod njegovih ruku,
snagom jačom od krila svih gromova sjajnih,
nicali su zidovi kao zamasi u muku,
ali zamasi nisu dugotrajni.
Kamen mu bi pokretač. I gora može biti,
sposobna da uzleti, ako aktivna biva.
Kamen po kamen teret je koji prati i ništi,
pa makar to bila žudnja živa.
Jedan je zidar htio… Al kamen iznenada
svu svoju strašnu snagu skupi za čas tili.
Taj stvor je tamnicu digao sebi. I tada
u nju on i vjetar srušeni su bili.
DA SKINE PERJE
Da skine perje s mrzlih arhanđela,
sniježenje zuba bijelo i plameno
na plač izvora sudbom je suđeno
i na pretešku neutješnost vrela.
Da dušu svoju stopi u metale,
da oganj gvozdu da svoja svitanja,
skidahu patnje s krutih nakovanja
kovača bijesnih ruke uzdrhtale.
Pred bolnu igru oštrih trnovina
i pred zlokobnu malodušnost ruža,
pred samrt koja izjeda i boli
bačen sam evo, i ta ruševina
nit čemu služi niti mi što pruža,
već da te volim, samo da te volim.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen