«Mijenjao se jezik i mi zajedno s njim.» Česlav Miloš
 |
| Momir Migov Delibašić: Snovi, mačevi i suze |
Stvaranje poezije vesela je, ozbiljna, svečana i čak opasna igra. Ta smjena riječi čini me srećnim kad uspijem, osjećaje i misli, da pretvorim u poetske slike i poređam grozdove riječi koje dišu živim govorom, i koje su stanju da nešto probude i pokrenu u ljudima.
Snaga i ljepota jedne poetske tvorevine zavise prije svega od jezika, poretka zvukova, nivoa značenja i spoljašnjih dimenzija, odnosno njene aure. Pjesma, već napisana, kao ptica leti u svijet. Svi njeni putevi su otvoreni. Ona stremi nekom cilju. U tom zanosnom letu može da zaluta, da se izgubi i sasvim nestane. Njena sudbina je neizvjesna.
Pjesnik je taj koji traga za poetskim srodnicima i dvojnicima, nastoji da im se približi i privoli ih da pjevaju zajedno. Hoće li uspjeti da ih pronađe zavisi od vitalnosti njegove riječi i od njene sugestivne moći. Hoće li muza pred kojom kleči i moli se, izaći pjesniku u susret i pomoći mu da nađe to mnoštvo, taj veliki hor koji će da ga prati, odlučuje njegov glas u djelu koje je stvorio. Poput mitskog Orfeja on svojim pjevanjem želi da pokrene živi svijet i da se sjedini sa njim.
Daleko od domovine opstajao je moj jezik. Oslanjao sam se na moju skromnu biblioteku, na knjige i novine, na društvo mrtvih pjesnika, na boravke u domovini i susrete sa ljudima. Nakon decenija i decenija bilo je jasno da jezik izmiče, da se neprimjetno i možda nepovratno udaljava. Te dimenzije koje nijesam slutio i nijesam znao da postoje, neodređene i nejasnih granica, iznjedrilo je vrijeme. Ostalo je to što je ostalo. Možda odjeci, samo odjeci jezika moje rodne grude.
O umjetničkim dometima knjige «Snovi, mačevi i suze» neka govore drugi. Siguran sam da će čitaocima biti interesantna. To je poezija koja spaja ljude, prostore i vremena.
A to, što sam, možda i previše prizivao Homera, Ovida, Dantea, Njegoša, Borhesa i druge, bilo je iz očajanja, jer “čovječanstvo je ludo”. Ali to mogu biti i slučajnosti koje su našle mjesto u ovoj knjizi.
Grčki govor
Kada sam poslije rata
posjetio Dahau - logor smrti,
sreo sam tamo mnogo Grka.
Okolo krematorijuma stariji svijet,
muškarci i žene. Unutra i van na stazama
čuo se samo grčki govor.
Tražili su nešto kao i ja - neobjašnjivo,
kako je sve to bilo i moglo da se desi,
nama i epohi našoj?
Pitao sam se,
jesu li govornici grčkog zaista Grci,
jeli vrijeme ovo - zaista ovo,
i jeli moguće da nas svakog trena
glas nekog drznika
na apel pozove?
Otvorena pjesma
Moji neprijatelji ne miruju
i kad drjemaju čine to jednim okom,
drugim secesionističkim mjere, vrebaju, …
Mnogo ih je: sve sami razbijači,
derikože, potencijalne ubice,
žongleri, prevaranti, ...
Htjeli bi sve da okrenu:
moje, protiv mojih,
crnce, protiv crnaca,
Crnogorce, protiv Crnogoraca,
Mocarta, protiv Mocarta.
Moji neprijatelji pritajeni
śede sa mnom za istom trpezom,
meze, piju ista vina,
odlaze u Blagovješćensku crkvu,
boga mole i dišu sve nesigurnije.
Sve teže i teže drže vještačke brade.
Jednom kad se sasvim otkriju
ničeg zvjezdanog neće biti
na licimc tim.
Dvoje njih
Sjenima familije učitelja
Nova Vujisića
Vrijeme tajne mnoge
pod ključem drži skrite.
Dijete bijah tad’. Uboge
i bolne viđeh lica crte:
dvoje njih, očaj i tuga,
na domu divnom svom,
dva koplja umorna, duga,
sa crninom i suzom
žale sina svog i druga
nestalog u vremenu zlom.
(žalosna popijevka)
Daleko od Crne Gore,
nije ga vratilo more.
Goli Otok nije ga vratio,
tamo je umoren,
tamo patio.
Sa konjićem mojim
u dvorištu, pred njima,
muke i jad osjetih svojim.
I danas kao da vidim sebe
u oku konjića kako zebem.
Gubitnik
Esesovac bivši očajnički priča
kako u snu bježi pred potočnicima
i pada. Kad bi se riješio scene linča,
to bi vodilo sreći, čarobnim snima.
On je turista sasvim običan,
ljetuje na Pagu, Nova Novalja!
Naizgled svim je Pažanima sličan,
ipak postupkom jednim se izdvaja.
Podlac taj bakšiš unaprijed daje:
pred njim je plahta, blista sjajem,
posluga leti, vino nosi, svega ima!
Gubitnik se tako sveti Pažanima?
Odesa
Odesa kad bi razrušena
i pade kao dar od boga,
mi smo uvlačili ramena,
lumpovali, i radi toga
ne krivite nas. Barabe
sami ste spremili sve:
lupeže, bande, grabež,
banderovce. Te sjetve
žanjete sad. Evropom
napujdani kličete: «Dajte
oružje! Oružje! Atomskom
cijelu Moskvu sravnajte.»
Ne prolazi to. Ne može!
Vaša zluradost vraća se
kao bumerang, do kože
biće vam ogoljeno sve.
26. april, 2022
Lik iz romana
Na tvrdoj stijeni Kohimara
stari kapetan srete nas.
Zatečeni smo bez dara,
blamaža naša, sramni čas!
Dolari - sve je što imamo,
za unuke i za ljekove
o Hemingveju ćaskamo
i «Pilar». Da! Tako se zove
barka iz knjige o ribarima.
Ko je ko i otkuda, pita,
nas skitnice, dok blistav
pogled od lica do lica hita.
Jeli moguće sada to?
Smjelo, sa godina sto,
motre na more Karipsko
oči te očarane svijetom.
Na tvrdoj stijeni Kohimara
sa licem iz lektire divanimo.
Susret zamalo nestvaran,
samo čudesima zahvalimo.
Izvještaj iz Prevalitane
Naše malo i slavno kraljevstvo opustošeno je,
nema više nikoga ko bi znao pametno da vlada.
Gospodar je još u dvorcu i na mukama,
pokušava da ispravi to što se ispraviti ne može.
U Senatu je haos, a na granicama varvari,
čekaju pogodan trenutak da prerežu naša grla!
Stanje, više nego alarmantno, ne brine nikoga.
Muževi su zauzeti. U planinama
jure divlje veprove, novac i zlato!
2021
Snovi, mačevi i suze
Dobro je da postoji taj brijeg
i jedno jutro od svjetlosti
koje svijetom nosim
s pogledom na Sedam Brda.
Dobro je da imam zelene mačeve,
i snove Mandušića Vuka,
i Sestru Batrićevu sa kojom mogu da se isplačem;
dobro je da postoje knjige, biblioteke i ljudi
koji pokušavaju da oplemene svijet;
da mislim na gore spasa,
na trideset zmajeva, na trista sokolova;
na majku koja je imala talenat za muziku i poeziju;
na Penelopu koja me živoga oplakala
i veselo otplovila sa svatima;
dobro je da mislim
na godine zanosa, sjećanja i susrete,
i ljude koji me neće prepoznati,
na dvoboj odložen za plamene časove
što neće biti naklonjeni meni
ili onom drugom što moju smrt
priželjkuje i moje ime
zatuca u kamen.
Dobro je da postoji taj brijeg
i jutro od svjetlosti,
ti snovi, mačevi i suze!
Pjesma vojnika Sjeverne armije
Svjetiljka cijele noći, jedva primjetna,
tinja blagotvorna nad ovim bdjenjem.
Rešetkama vremena prolaze sjećanja
i strah sa kojim dolazi zora i dan
kad neminovan je surovi nastavak istorije.
Na granicama kraljevstva gomilaju se varvari,
premazani ugljem i glibom,
oružjem ubojitim smrt će da siju.
Ako ih ne ustavimo i ne damo otpor,
veći nego se može dati,
iza njih ostaće dimni oblaci, čađ i pepeo.
Do odlučne doći će bitke,
gdje neće biti uzmicanja.
U jurišu s mačem, da li ću znati
za njen ishod, ili mrtav ostati
na bojnom polju, a potom biti slavjlen,
ili zaboravljen?
Jednoj biblioteci
Da je Njegoš živio tako dugo kao ja
u ovoj biblioteci bilo bi više blistavijeh stihova
i haos na policama bio bi znatno veći.
I ne bi se nagađalo, kao što se već nagađa,
kako je đetinjstvo proveo, strasti imao,
kako je umro i šta je kazao u potonjoj uri.
Ta velika retorika o vladaru i poeti —
tautologije su mračne i nepouzdane.
Što mi znamo o njemu? O tome,
jeli čitao Dantea, Augustina i druge?
Jeli se sa Puškinom sreo?
Sa Epikurom bio je u nesporazumu.
Zar vijenac slave,
istkan od materije, čvrste i jake,
dovoljan nije, za sve nas?
I pravda koju je tražio i za neprijatelja,
i to što je na tronu visokom
veselog carstva poezije.
Pjesnikov rodni dom
Ima vrt. To je manja pustinja. Bez kaktusa. Dva zida dijele prostor sa dvije lipe. Jedna je već suvo stablo, druga, zelena, ide u susret nebu. Pjesnikov rodni dom impozantan je. Ognjište krase duge crne verige. Preko, na zidu je pjesnikov portret, a ispod na patosu njegov kofer sa putovanja. Dalje ređaju se sobe i prazne ostave. Ispod zjapi veliki vinski podrum. Kroz puškarnice na zidovima nadire surova prošlost. Kustos nam glasom visokim dijeli povijest, dijeli tautologije. Rođen je, živio i umro.
Jedne jeseni
Kada su na drevni grad Dubrovnik padale granate i kad je bio ranjen, mladi mjesec pobjegao daleko iza morske ravnice da ne gleda što zli dusi čine. I more je sa bolom pod visokim zidovima jecalo, i ribe su se udaljile od obale, i mačke su tražile zaklon, i sve živo!
Prvo su ubili pjesnika. On se nije krio. Htio je da se uvjeri i vidi dokle su barbari spremni da idu.
Smaragdna dolina
Svijete, hej svijete,
ja sam tvoje dijete,
vidiš li kako padam,
vidiš li kako stradam.
Pruži mi hrastov prut,
izvuci me iz blata,
daj mi oku zlata,
poželi mi srećan put.
1
Doba je pogodno za putovanje,
ne za svijetom što na pompezne gozbe kreće,
za njima — tuđijem mjestima nećemo se vući,
za srećnim kraljevstvom nećemo tragati.
Idemo što dalje od lave i vulkana,
postojbini našoj što nas vjerna čeka,
planinama kitnim gdje sunce obasjava
staze prema Zlatnoj Strani,
kroz zanovijet, viš i kokločevinu,
do hrama sveca Georga, na brijegu,
gdje odmah iza portala smješteni su:
cement, civare i letve, a okolo
u tvrdoj zemlji naši mrtvi.
2
međama izbrazdana,
ponekad u jezero se pretvara
kad zemlja ne može da podnese teret neba
i vodu vraća ispod kamenih gromada,
a sa ravne podine šiknu mlazevi
kao gejziri na Islandu.
U rasutoj stvarnosti toj
naš svijet sav potone,
samo krst od hrama trepti nad vodama.
Na muljevitoj obali prste lome
obnovitelji i ktitori,
gutači plamena, alhemičari,
mudraci istočnih strana i pjevač jedan
sa guslama od stakla.
Taj mob svjetski i vrhuška
nad ponorom danima besjede čine,
dugačke i mutne.
4
jednom će ili dvaput da vidi Letu,
njen nagli prodor kad stiže
sa podzemnom žudnjom i pomamnom jekom.
Na kraju sve se zabravi, samo priča ostaje
i traje dok drugi udes ili čudo
ne prođu ovim krajem.
5
u smaragdnoj dolini istrajavamo.
Molimo našega jakoga boga:
O bože, bože,
ništa nam nije,
ništa nam nije!
A nešto kada je,
ti za nas ne haješ,
tvoj ne čusmo glas,
ti ne vidiš nas!
O Majakovskom
Čast svima,
neka pišu
i po kulòárima,
ili kako im gospod
diktira.
Ja ćutim Majakovskog,
osjećam svemirom pulsira
pucanj oni,
zvoni iz ovog
u vijek budući,
doziva obamrle
i prespale nas.
Sazvježđima dalekim
titanski odjekuje glas!
Čast svima
i kameleonima,
neka gmižu,
povijest nikoga poštediti neće!
Ponirem ponovo u proljeće i ljeto,
moskovsko trideseto,
tražim od kuda
zrno doleće,
kobno i zagonetno.
Ja slavimm Majakovskog - trijumfalni stav,
od revolucije bio je sazdan
njegov život sav!
(Momir Delibašić, Muke među neukima, 1991)
Atelje Vladimira Hercega
 |
| Vladimir Herceg: Salvador |
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen