Smaragdna dolina

Svijete, hej svijete,

ja sam tvoje dijete,

vidiš li kako padam,

vidiš li kako stradam.

Pruži mi hrastov prut,

izvuci me iz blata,

daj mi oku zlata,

poželi mi srećan put.

 

1

Doba je pogodno za putovanje,

ne za masom što na pompezne gozbe kreće,

za njima — tuđijem mjestima nećemo se vući,

za srećnim kraljevstvom nećemo tragati.

Idemo što dalje od lave i vulkana,

postojbini našoj što nas vjerna čeka,

planinama kitnim gdje sunce obasjava

staze vijugave prema Zlatnoj Strani,

kroz zanovijet, viš i kokločevinu,

do hrama sveca Georga, na brijegu,

gdje odmah iza portala smješteni su:

cement, civare i letve, a oko hrama

u tvrdoj zemlji naši mrtvi.   

 

2

Ova smaragdna dolina,

međama izbrazdana,

ponekad u jezero se pretvara

kad zemlja ne može da podnese teret neba

i vodu vraća ispod kamenih gromada,

a s ravne podine šiknu mlazevi

kao gejziri na Islandu.

U  rasutoj stvarnosti toj

naš svijet sav potone

samo krst od hrama trepti nad vodama.

 

3

Na muljevitoj obali prste lome

obnovitelji i ktitori,

gutači plamena, alhemičari,

mudraci istočnih strana i pjevač jedan 

sa guslama od stakla.

Taj mob svjetski i vrhuška nad ponorom,

danima besjede čine,

dugačke i mutne. 

 

4

Živjeti ovdje čovjeku je dato,

jednom će ili dvaput da vidi Letu,

njen nagli prodor kad stiže

sa podzemnom žudnjom i pomamnom jekom.

Na kraju sve se zabravi, samo priča ostane

i  traje dok drugi udes ili čudo

ne prođu ovim krajem.

 

5 

Mi, stari promatrači neba i nepogoda

pod čistom zvijezdom istrajavamo.

Molimo jakoga boga: 

 

O bože, bože,

ništa nam nije,

ništa nam nije!

A nešto kada je,

ti za nas ne haješ,

tvoj ne čusmo glas,

ti ne vidiš nas!  

                            Momir Migov Delibašić