 |
| Radovan Zogović, Artikulisana riječ |
STRIJELJANOJ MALOJ ANI STUDENTKINJI
Mi smo voljeli vjetar po tek isklasaloj zobi,
i snijeg gradski – po trepavicama zvjezdice i latice.
I imali smo – čas u mojoj, čas u njenoj sobi –
uramljenu kopiju Renoarove Čitačice.
I imali smo, nas dvoje, iz skupnog bježanja od žandara,
iz zaklona najzad, poljubac koji nijesmo ponovili.
Neizbježni poljubac iza susreta očiju od sreće i od žara;
nezaboravni, o kojemu nikad nijesmo govorili.
I ko je znao, i ko je mogao misliti, mala Ana,
da će poljubac naš, sa usana tvojih, postati krvav ridaj,
a Djevojka s knjigom – kurirka partizana,
uhvaćena kurirka što i na stratištu mirno čita.
I ko bi znao, ko bi mogao misliti, mala Ana,
da će Čitačici našoj – niz bradu, niz grlo i na čipke
pod grlom – teći krv iz usta, nepotamnjiva, neprestana,
krv, a ne odblijesak od lica i od knjige.
Krv koju gledam i sanjam, krv tvoja, mila Ana!
PROLOG ZA NENAPISANU POEMU
Sjeme ove pjesme počelo je u meni da klica
u marš - koloni po jedan, u Petoj ofanzivi.
Prolog je napisan pod vatrom nemačkih haubica,
pred raskinutim žičanim mostom na Pivi.
Sto mi je bio kamen. Po njemu je, tresući se, smreka
prosipala zemlju s četinom, čim padne plotun granata.
I konj je kopao nogom, i dirao me gubicom iza vrata,
nestrpljiv, uznemiren: Što sjediš? Šta se čeka?
Tako je prolog napisan. I budę li istrzan i sakat,
i stih umoran, i rime suve i nijeme, -
neka ostane ko zapis, nek se zabilježi ko fakat:
da smo pod topovskom vatrom mislili na poeme.
NTERNACIJA CRNE GORE
1.
Zri, zri-i-i… – zrikаnje potаnjа u trаvu voćnjaka i livаdа.
Muk. U plаnini su vjesnici jutrа: djecа, torovi, psi i stаdа…
Ljudi se bude. Guste su nаd prozorom grаne kao zаmočene u katran.
Ljudi pаdаju nа slаmnjаče: dospаti svoj kratki, svoj dobri jutаrnji sаn.
Njivа tаmnosivа. Tаmne su po lišću večernje suze.
Tu rаni kopаč jutаrnjom zemljom nаgrće zelene kukuruze.
Topot potkovаnih petа. Pucnji, kundаci, lomljаve.
Lаnci. – Ljudi su svezаni nа poderotini ponjаve.
Ljudi su svezаni nа njivi – uz njih je rаslo lišće voljeno,
zeleno, sаbljаsto, rošljivo – ruke dječje uz očinsko koljeno.
Muk. Krvаvа pogаčа suncа.
Pucаnj. Dаleko negdje mekаni bаt bosogа bjeguncа.
Kolonа robljа. Seljаci polugoli, polubosi.
Kreći! Crnogorci su krivi jer misle dа je Crnа Gorа njihova Crna Gora.
Krači! Zа ljudimа su ostаle otvorene kuće. Glаd što kosi.
Motikа pobodenа u njivi – dignutа vаpijućа rukа.
Nepokošene dozrele livаde. Nepokupljeni mirisni otkosi.
Mаjkа pred pustom kućom. Mаjkа kune i kukа!
Podne u plаnini. Jаukom su zаtulili kаtuni.
Mukаli su tužno bikovi. Grаktаli nаd borovimа gаvrаni.
Nаrod se slio u gomilu. U bolu. U kletvi. U buni.
2.
Svezаnа Crnа Gorа ide preko Crne Gore.
Prаšnjavi drum, tvrdi drum Crne Gore zа porobljene Crnogorce.
Sunce peče. Modro izgаrа kаmen.
Kolone posrću, kolone krvаre, kolone gore.
Plаmen!
Plаmen!
Korаčаj, korаčаj, svezаnа Crnа Goro preko Crne Gore!
Modre šаke vise – oboljeli grozdovi grožđа.
Oči peku. Ustа – krvаvа pjenа.
Grizu u meso vrelа, zubаtа gvožđа.
Korаčаj! Ko sustаne – kundаk! Ko pаdne – kаmdžijа prepletenа!
Ko neće – hoće oroz!…
Dugа si, velikа zа svezаne Crnogorce, mаlenа Crnа Goro!
Žeđ. Jezik u vrelim ustimа skаče kô ribа nа vrelom pijesku.
Čujte, u nаšim ustimа gori komаđe kаmene sode.
Vode!
Vode!
3.
Žeđ. Vreli kreč prаhа. Izgara, izgara s ivica sama sjena.
Pred kućom, prazno razrogačenom u cestu – stoji ženа.
Nа rukаmа joj mokro vedro puno vode.
– Ne zastajkuj! Ne skreći! – Cijev udari. Nož ubode.
Nek bije! Prinesi, prinesi usni! Neka bode!
I neka! Sve nas! Evo vode!
Evo vode!
Udri! – Zvek lаncа. Sa vedra, slomljena, klone rukа.
Udri! – Pаd žene. Pljusаk vode. Krv iz ustа. Trzaj mukа.
Udri! Ti dаnаs. Kundаci tvoji nek govore.
А sjutrа… Sjutrа je osvetа Crne Gore.
Korаčа, korаčа svezаnа Crnа Gorа preko Crne Gore.
Žandari viču. Žandare ostrvljuje miris strvi.
Bije kundаk. Bodež bode…
Kolonа korаčа preko prosute vode – žednа vode.
Kolonа korаčа preko prosute krvi – žednа krvi.
Žednа krvi!
PRKOSNE STROFE
Posvećeno inostrаncu koji je ljutito rekаo:
„Vi zаborаvljаte dа ste mаlа zemljа.“
Mаlа? – Pitаjte njemаčke motorizovаne zvijeri
kаd su, i gdje su, do njenog krаjа uspjele dа dobrode? –
Ne! Mjerom zа prostor jednosprаtnine izmjeri zemlju
gorostаsni spomenik junаštvа i slobode.
Vjekove pitаj! Oluje grаdobitne:
gdje tučnа kopitа rаzbiju, gdje se izjalove i polome?
Nа rаvninаmа beskrаjnim ili o vrhove monolitne,
ljutce, prkosnike, nebolome?!
Mаlen? Prevedi! Znаči li mаlodoban?
Triglаv mаlodoban? Аl’ on starateljane traži i ne prima! –
Što tebe na ponos, na zanos malene zemlje hvata zloba?
Što mali – smetаju velikima?
Nаmа je po mjeri, po stаsu nаšem zemlja nаšа –
ni kratka, ni preduga, ni mala, ni golèmа.
I što se ti, iz goleme, nа negolemu rukom mаšаš?
Tu zа dvojicu mjesta nema!
Mаlа? Srce je zemlji mjerа. Srce što bukti i što boli.
Moje je puno republike moje. U tvome je – carstvo tvoje.
Stаnimo. Licem k licu. Oba regrutski, komisijski oba goli.
Je l’ srce tvoje veće kô zemljа tvojа što je?
Kuca li, u zemlji od manje milja, i srce sitnije za toliko?
Svoj ponos, u zemlji svojoj, da mjerim po tuđem aršinu i dekretu?
Ne! Živi ne trpe mjeru! Mi nećemo dаti nikom
dа srce nаše, i prаvo srcа, mjeri nа jarde i monetu!
Mаlа? Mlаz krvi domovini je mojoj metаr.
Metаr zа prostor, zа puteve njene, međe.
Mjeri trаg krvi – dušmanske i nаše krvi spletaj,
i kraja biti neće!
Ne! Mjerom zа prostor jednosprаtni – kvadratne milje, ara –
ne mjeri zemlju koja se, stiješnjena, otela iz nizine.
Zemlju što oluje lomi, oblаke odbije il’ ispаrа,
Zemlju – veliku u visine!
LOVĆEN
More se pod Lovćenom mijenjа svаkog sаtа:
čаs je zeleno nа pokislu trаvu,
čаs je ko njivа pred klijаnjem, čаs se
zаnjiše i bljeskа, ko pšenično klаsje.
А Lovćen je mrаčаn: rаmenа i glаvu
pokrivа mu oblаk bolovа i gnjevа.
More se Lovćenu žаrko osmijevа:
pred kаmenom kulom po pučini gore
zrаkаste bаklje. I gore i plove
splаvovi stаklа, otoci, potoci!
А Lovćen je mrаčаn u oblаku gnjevа:
njegovu djecu, njegove sinove
niz more vode robljem u logore.
Mа kud sаm licem, jа mu vidim lice,
nevidljivo lice u oblаku gnjevа!
Gledаm li po moru sunčаne lаtice,
ili me more, kаd se osmijevа
po srcu pljusne, od srcа do usne, –
Lovćen se jаvi, jа mu se okrenem,
srcа punijeg bolovа i gnjevа.
Lovćene, ti zаdnji gledаš nа rаstаnku
kаd more roblje svezаno odnosi.
Po oblаku tvome sudim o oblаku
što rаvni mori, što munjinom zrijevа.
Ti si kаtаrkа kаmenа, što nosi
crnogorski bаrjаk strаdаnjа i gnjevа!
DOŠLJACI - PJESME ALI BINAKA
Duge i duge noćne sate leži on budan na staroj ugičini, a u gluhe večeri i rano pred zoru sjedi pred odžakom, u kome po običaju svojih predaka sam loži vatru; sjedi, razmišlja i broji brojanice. Očešljana bijela brada rumeni se prema plamenu kao svila metohijskih kukuruza. Šapće suvo lišće usana, romore brojanice – teška su vremena nastala, trag hoće da se utre plemenu Ali Binaka iz Metohije.
Lakše je bilo njegovim precima u njegovim godinama: ostavi ralo i kosu, ostavi pušku i ostani na kuli; loži vatru na odžaku velike sobe, upravljaju radom svojih sinova i bratanaca, odlaze na đurđevdanske sudove staraca, mire kućne svađe, dočekuju muške goste, paze na mlade žene i klanjaju Allahu.
Ali šta da radi, šta da radi stari Ali Binak, kako da ostane na kuli, kud iz nje da izađe – teška su vremena nastala, teški gospodari: trag hoće da iskopaju i njemu i njegovu plemenu iz Metohije…
PJESMA PRVA
Ja Ali Binak brojim svoje mukle brojanice
i sa zrnom svakim nižem ti o vrat nisku kamenja.
Ja Ali Binak –
kunem ti sve do sjemena u odivi!
Zašto mi, zašto mi
ubi na krovu svetu ticu rodu?
Na mom odžaku klanjala je Allahu,
na mom odžaku ljubila je kljuniće bijele
što kao pronik iz grudve zemlje probiju iz ljušture jajeta,
sa mog odžaka širila je na moj dom svoje bijele grane,
i nikad krilom nije oborila jabuku sa grane,
i nikad kljunom nije probila crveno oko trešnje
(da iscuri crvena zjenica!) –
sveta tica!
Kad je prva puška pukla na nju –
začuđeno je gledala raširenim očima svetica;
kad je druga puška pukla na nju –
samo se povio vrat kao bijeli cvijet na vjetru;
kad je treća puška pukla na nju, –
pala je sa mog odžaka, krvava,
na moj krov…
Noć je. Tužno mjesec gleda Škipniju i Metohiju.
Sjedim pred odžakom – po žarovlju je pao zeleni paspalj pepela.
Sve spava – čuje se samo kapanje brojanica.
Nada mnom, na crnoj prostirci mahovine na krovu,
leži mrtva sveta tica.
Bijela i krvava – krvlju pokapana gruda snijega,
bijela i krvava – krvlju potkravljena gruda snijega.
Čujem, čujem:
sa moje
strehe
kaplje
krv.
PESMA DRUGA
Oboriše plotove moje kao žito,
pregaziše plotove moje kao poleglo žito;
pogaziše livade moje zelene
kao grožđe.
Proljećna livada je kao bistra voda zelena –
sunce da je ne zamuti svojim prstima;
bijelo ocvala livada je snijeg prvorođeni –
ptica da ne ostavi traga po njemu;
vjetar da se ne povalja po rosnoj travi –
da je ne zamrsi!
Oboriše plotove moje kao žito,
pogaziše livade moje kao grožđe.
Noga moja nikad ne stade na njegov plot,
noga moja nikad ne ostavi stope na njegovoj livadi
(ni kad je po njoj snijeg do koljena!),
ni koza se moja nikad
ne pope na plot njegov da obrsti glogov izdanak.
Po livadi mojoj stotinu prtina kao po lanjskom snijegu.
I gle, prolazi on juče podno mojih teških grana mojih trešanja,
stade i iščaši granu,
a na njoj, kao na raskinutom đerdanu,
zadrhtaše i prosuše se crveni dragulji trešanja,
I rana gdje je iščašena grana
napuni se krvlju.
PJESMA TREĆA
O noći,
da li to prolaze vojske preko mostova,
krši li vjetar grane moga voćnjaka,
slama li snijeg šljemena ispod krova?
Ne, ne prolaze vojske preko mostova,
ne krši vjetar grane moga voćnjaka,
ne slama snijeg šljemena ispod krova,
To njegov konj hara po mom kolomboću
svu noć, svu noć…
Čujem ga – to kola topovska prolaze kroz kukuruz;
lome se jedre kosti stabljika,
lome se vita rebra listova.
Čujem ga – to dušmanin bijesni u klijeti moje kćeri,
koljenima gazi po njenoj djevojačkoj postelji,
reži kao pas pod grlom djevojačkim,
Tu je – gazi me kopitom po rebrima.
Ide on po njivi – pod njim padaju otkosi.
On vlažnim usnama pipa vrhove klipova,
otkida zubima rumenu bradavicu sa dojke,
i grize –
sa zuba mu pjenuša mlijeko.
Između večeri i mene leži mučna godina,
a on je svu noć na meni –
gazi me kopitom po rebrima!
PJESMA ČETVRTA
Ni kiše više ne pohode zemlju, ni sanak dušu.
I lišće svu noć šapće o rosnom šumoru kiše,
i usne suve da san zašumi kȏ pljusak…
Zašumi, plaha, u grani orahovoj zašumi,
operi rđu s jabuka, nalij pazuje kukuruza,
razgali krovove, natopi potrte sjenokose,
napuni krčage izvora i prevrni.
Zašumi, blaga! I ja ću usnuti, a ti mi šumi,
i njihaj mi do zore granu pod prozorom,
kao kolijevku je njihaj.
Al› čemu da šumiš, čemu da mi granu njihaš?
Hoću li izjutra viđeti preprani pijesak na putu,
i povorke pazarne, kao vesele seobe?
Hoću li viđeti volove mokroroge,
i kola za njima, prepunjena bijelog pasulja,
i pasulj po putu – sedefe po drvetu?
Hoću li viđeti bijele sedlenike,
kad školjke kopita rasiplju po pijesku,
i romore ormom, i pješaci im puckaju sa usana,
a sitna ogledala sa uzda đakovačkih
bacaju bijele leptirove
na granje orahovo,
na okna đevojačka?
Kako da zaspim? Kud budan da pogledam?
Hoću li na voćnjake naše, kud ni jagnjad nijesu puštana,
a sad planduju došljački krmci i marvinčad?
Hoću li na kaleme mezimce, koje ni jug nije svijao,
a sad ih lome došljačke koze lomigorke?
Hoću li na puteve pazarne, kud ramlju volovi obosili,
i kola cvile, točkovi glavinjaju?
Hoću li na rijetke jahače o konje sedlenike
od kojih bosi pješaci sakrivaju noge u jarku?
Hoću li na ljude – oružnike i kosače,
s bisagama o vratu,
niskama paprika o ramenu?
Čemu da šumiš, čemu da mi granu njihaš?
PJESMA PETA
Bojim se mukle sobe u sutonu,
bojim se pustih ovnujskih zvona što vise na tavanu
i tiho na vjetru pojeckuju.
I bježim pod lipu, prekrstim noge na ledini
i čekam, čekam –
da ovce i krave, sa paše, napune seoske sokake,
da unesu radost u selo,
da unesu sa polja, cvijeće među papcima,
da unesu mlijeko u vimenima.
Bojim se mukle sobe u sutonu,
bojim se pustih zvona što tiho na vjetru pojeckuju,
i bježim pod lipu, i skrstim noge na ledini,
i čekam, čekam…
S tuđine baština, suvim koritima ulica i sokaka,
pust suton škljoca papcima inokosnim.
Vrh đerma uzlijeće i pada kȏ ptica na užetu,
zidovi i plotovi mirišu na koprive.
Pustoš. Poplava mraka potapa napukle lađe kuća. –
Neće krave u vedrima vimena unijeti mlijeko u selo,
neće ovce unijeti cvijeće među papcima.
Stada se naša, bijela, raznizaše kao zubi,
torovi i pašnjaci su preorani!
Znaš li ti kako psi laju kod ovaca u sutonu,
znaš li kako laveži njihovi bukte
(bukte!)
kao radosni ognjevi oko tora?
Znaš li
kako je puna sisa na nepcu jaganjca?
Eh, raste trava preko naših ulica!
Putevi naši široki su preorani.
Kunem se –
u grobovima raste krtola!
PJESMA ŠESTA
Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,
u travu urastoše putevi k planinama.
I dani ljetnji, putnici žedni, dolaze i prolaze,
a oblaka nema ni s mora ni na more.
Podne je. Čelopek gori. Visi malaksalo granje,
kamenje miriše oporo, po sumporu.
Tri ovce, razovčene, idu po vreloj ulici
kao slijepe i jedna za drugu svezane.
I đe god bio, đe sio: jauču psi ovčari,
i dube jame, i cvile ispod zemlje, –
od žege cvile, od tuge za planinom.
I dani žedni dolaze i prolaze,
a oblaka nema ni s mora ni na more.
Podne je. Čelopek gori. U planini prskaju potoci
i rose trave, i rose jele do koljena.
Česme zapljuskuju korita slapovita,
lepeću na vjetru, prskaju po pojištu.
I borovi huje kȏ špilje i mećave,
glasom iskonske,
praiskonske
samštine u planini.
Koja gora razgovora nema?
Štedim gora razgovora nema.
Ona pse više ne čuje, ni bradve doglasnice,
ni pjesme, ni tesle, ni bikove megdandžije.
Tu bljušturi ustaju, prerastaju katune opušćele,
i zemlja pregriza torne kočeve iznad članka,
i trave proniču kroz štice i vrljike.
Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,
u travu urastoše putevi i solila.
U travi naših planina, u visokoj rosnoj travi
vučice peru sise i doje vučad,
i doje vučad
na pustoj paši naših planina.
PESMA SEDMA
Ne plači, bre, Ziz Nimoni, Nimon Ali,
ne plači u snu, čobanstvo svoje ne proklinji,
ne sanjaj planine, ni pašnjake rošljive do koljena,
ni plandišta ne sanjaj, ni česne ledenice.
Spavaj, čobanko moja ranoranko!
I rano porani, i kravu niz kamenpolje pojavi,
niz Bistricu rijeku presušnicu.
Tu će naći grki listak na grani,
i rose će naći –
rose po kamenu.
Ne boluj u snu, košuto moja plahovita,
ne kuni oči, ni devet godina, djetinjih ne proklinji
ne sanjaj crne lišajeve na proplanku,
đe trava gine, đe trava od krvi izrasta.
Spavaj, čobanko moja lakosanko!
Dolaze kiše jesenje – kiše će zemlju oprati,
oprati, sjemenom zasijati.
Izbiće trava, i sve će pokriti trava,
proljećna trava zaborava.
Ne boluj, jasiko, ne drhti groznicom zelenicom,
ne kidaj sitnu kosu, ne lomi ručice tankovrhe,
ne strepi od lijeske, ne sanjaj mrtvaca – pogibalca,
na zdencu ubijenog, lopuhom po licu pokrivenog.
Spavaj, čobanice moja zlosanice!
Dolaze kiše jesenje – kiše će rake uravnati,
uravnati, sjemenom zasijati.
Izbiće trava, i sve će pokriti trava,
zelena trava
zaborava.
Spavaj, čobanko moja ranoranko!
Da rano poraniš, da kravu na pašu pojaviš.
Da nađe hrane –makar grki listak na grani,
i rose da nađe – makar na kamenu!
PESMA OSMA
Udariše na nas, iz potaje udariše,
na stanku jutarnjem pod lipom udariše,
I oboriše nas, raspasaše, pogaziše
kao dušmani snoplje dušmansko.
Udariše na nas pod lopim sjenovitom
što granjem nadvija raspuće šestokrako
s vrhom nadrasla, dimove iz dumnjaka.
Udariše na nas, pod lipom udariše
đe su nam đedovi sjedeli u jutra ljetnja i večeri,
i pitali se za zdravlje, pitali za otkose,
u trud kresali, oblake tolkovali,
i kose ostrili, i konje provodili.
I oboriše nas, raspasaše na travi, pogaziše,
đe smo, u jutra rana, u ljetnje sutone teškosjene,
sjedeli i sami, nevoljom stiješnjeni,
s motikama tupim, iskoscima izjedenim –
i čekiće kosne, i brige, i duvan dijelili,
i riječ uzdanicu od usta do usta prenosili
kao supret jutarnji
s ognjišta na ognjište.
Sad lipa čami sama. I ja je starac polazim
čim sjenka njena ulicu prelije i pogasi,
i sjednem pod granje, prekrstim noge na ledini,
susjede pitam za zdravlje, kojih nema.
I sjedim, sjedim. S granama razgovaram
jezikom lišća. I ptice razumijem.
I ptice vele: ne viju vjetri u grane
da ptice pomore, da ptice obore sa grana,
no da grane,
no da grane ptice odbrane.
PJESMA DEVETA
Ne plači, Ibiš, đače – uzniče u došljaka,
ne kidaj dušu, ne muči oči i ne plači.
Da, s đačkom torbicom tuđinskih pismena ti si meni
nejačak kukuruz pod gubom olovnjačom.
Kad biješ šakom, po knjizi, ti šakom uzmahuješ
u eksere slova, oštrih kao ekseri
s obje strabne oštri – Ali ne plači,
ne plači, Ibiš!
Muka i tuga – jer moj si više no moja žila na vratu,
i na grobu mome, iz zemlje slane od tuge i od mržnje
neće nići trava – zelena trava zaborava,
čovječe, ne plači. Čovječe Ibiš, Ibiš Nimoni,
ne plači, zube u zube zasijeci i ne plači;
čovječe Ibiš,
pamti koji si i čiji si!
Nada mnom jednim,. u vremenu plemena u meni,
bila su tri cara, koji su dolazili da ne prođu,
koji su grobove naše i sela naša dizali kao čaše
i kucali se njima preko stolova i granica,
i bacali ih u komade, od gnjeva ili ćefa,
i konje hljebom hranili, i sablje mnesom, –
tri cara, koji su dolazili da ne prođu,
i prošli su,
razvalili se kao lonci.
Nad nama u meni, u raskolu jednoga života,
bila su tri kralja, koji su dolazili da ne prođu,
koji su topove vukli na sedam granica i puteva
i bili nas ognjem, i bili nas bahom da nas smrznu,
i tresli kao voćku, i strigli kao ovcu,
i pleli u ljese čije se kolje razglaba u koljenu, –
tri kralja, koji su dolazili da ne prođu,
i prošli su,
razvalili se kao lonci.
Brazdama ovih njiva, borama ovih čela
išli su paše Šemsi-paše, Sav-Batare, Todor-baše,
sejmeni, krilaši, žandari, ćuskijaši, batinaši,
kamatnici i mitnici, gočobije – knjigopisci…
I prošli su, vođe i vojske. To nepovratnije,
što se hvaljahu vječitiji. To iznenadnije,
kad se činjahu najjačima. Zovu se bilō, zvaće se,
zvaće se
koje jeste!
Zvaće se bilō. A mi – mi prvi i posljednji,
mi ustabljeno, mi ukorijenjeno korijenje koje hoda,
mi posječeni, mi što se branimo i mladimo
u deset omlada, listamo u tri noža, –
mi smo tu, i bićemo – da selišta izrastaju u sela,
katuništa u katune, da sjemena izniču ispod pljuska,
da sunce sadi svoj rasad u vode razlivene preko luka,
da naši sedlenici gaze potoke i plićake
i staju na zvijezde, i zvijezde odlijeću u komade,
da pjesmom znamo šta činimo, da ti izlistaš
u tri noža, i u tri pera da izlistaš,
da rasteš,
da rečeš koji si i čiji si!
I ti ne plači. Kad padne muka na čovjeka,
čovječe ne plači! Čovječe Ibiš, ti srcem nadjunači
i knjigu nasilnu – kad je već knjiga i sila,
trpi i uči – kad je već sila i knjiga!
I u njoj ćeš, čak u njoj, nažandarenoj, nagospodarenoj,
naći da je katkad muškije i mudrije
drumove orati, no njive metohijske.
Odnekud iz nje došlo je da onom u koga je
zakon u topuzu, trag smrdi nečovještvom.
Negđe u njoj zapisao je Mark Miljan na Medunu
da se zna koji smo i čiji smo.
Zato ne plači. zato na muci nadjunači.
I iz te knjige, i onih za njom i za njima,
stiči da uzmegneš, – đe knjiga glavi ne pomogla,
a glava ruci ne bilo ih – ni knjige ni glave,
stiči da ustvoriš, uzišti da razaznaš
kad ćeš, sa kim ćeš, kako –
da knjiga bude libra, glava da bude krue,
sloboda – da bude! – liri.
I tada, Ibiš, bršljane ti moj oko pasa,
tada
pisaljka u prstima tvojim, koje ljubim do deset u vršiće,
neće biti uglato mučilo, skliješteno među prste,
ne! – ona će biti i mekša i svježija
no vlati trave, jutarnje, kojom ćeš kosu da obrišeš,
no brus, mek i mokar, u ruci na uranku,
u ruci koju ljubim kosača koga ljubim,
biće – pamti koji smo i čiji smo!
PJESMA DESETA
Pale se šume naše
kao pokošene vojske
Zemlju kao krmci rijemo
tražeći žile drceća.
Izvore naše i potoke okrenuše od nas,
usjeve naše ispija zemlja koja ih hrani.
Vodu za bašte i za njive
za novce kupujemo.
I eto – s ispaša naših i iz šuma
i na njive naše pređoše koplja oštrovrha,
i na njive naše pređoše sprave oštronoge.
I žutim nogama, kȏ tice grabljivice,
kraču s brazde na brazdu
i crnim okom mjere…
PJESMA JEDANAESTA
Dođoše zemljojedi za prvom jugovinom
kad zemlju bijelu ispisa prošarica
crtama za brazde, slovima za sjemenje.
Dođoše zemljojedi, izmjeriše njive, linije zarezaše,
i upisaše, i potpisaše,
i crtu na crtu, među na među preložiše, –
našu nam zemlju
kȏ riječ našu
sa sedam pečata zatvoriše.
I dani idu. Metohija navire mlijekom.
Nek idu. Neka navire. Nek vrela pokreću kamenje,
nek mravi uljani testere ledine kao pila,
neka pupoljci, pupeći, pokreću grane.
Ti, Ali Binaka Nimon Ali, –
ruke suvišne položi preko krila.
I dani idu, kao konjici jednoplemena braća
što braći hitaju u pomoć i nijedan se otud ne vraća.
Dolazi proljeće! Neka ga, neka dolazi,
neka sinovi Ali Binaka, Binak Rustema,
paprike sade, koji su orali oranja
i dvadeset brazda sijali iz zamaha,
neka kokoške čuvaju, koji su ovce čuvali,
i krda vodili, i pjesme bugarili,
i bili odječne biljege po planini.
Neka potomci Binak Rustema postanu izmećari,
potomke –
izmećarke!
Ruke oračke položi preko krila!
PJESMA DVANAESTA
Ravnica je popila snijeg kao pogača mlijeko.
I – ljudi, hljebom se zaklinjem! –
na naše njive došljaci su donijeli plugove,
oru nam pod tjemenom.
Ljudi od došljaka, ljudi na njivama,
ustavite plugove u brazdama,
zadržite sjeme u šakama, –
čujte!
Plug taj, što se zario u naše oranice,
nije plug,
nije plug – ni jemlješ nije jemlješ!
To su nož zarili između nas
u naše meso zemlje!
USPOMENA NA BALKANSKI RAT
Gore lugovi. Raspukli kamen kao kadionica kadi.
Mirišu vrbaci na vodu gustu, na mrtvu ribu.
Pokošena trava livade izgara na livadi.
Oni idu. U bijelim gaćama, s čalmama kao runa.
Oko njih krilaši. - Krilaši gone na strijeljanje
plavske kiridžije, kosače, pastire sa katuna.
Put se osipa. Povorka posrće od umora i ola.
Još malo, još malo do cilja! - Cilje je smrt!...
Za njima drum dimi kao zapeljena sjenonosna kola.
Spleću se noge u pijesku; pepeo gori u grkljanu.
Čovjek sijeda na kamen. Krilaš ga kundakom rine.
Čovjek ustaje. Neće da pogine. I - ide da pogine.
Sja sunce slano; lugovi se guše u splinu.
Oni idu... Što ljudi idu starom krvavom zidu?
Što idu, što pate dalje, što tu ne poginu?!
A oni, iz straha od smrti, k smrti idu...
ŠPANSKO PROLJEĆE
Ne! Rane peku. Rane se ne daju zaviti povojem zaborava,
Španijo, zemljo današnjih i sjutrašnjih osveta,
na ulicama govore povorke, ne oklopi i tenkovi!
Živa kaldrma glava. Pesnice kao osloboditeljske baklje.
I toplo, gusto sunce preko svega.
Španijo, bratsko, ognjeno sunce u našim grudima!
Čuješ li, druže: narod pred tamničkim vratima!
Drhte zidovi ko stakla. Sunce na oknu pod krovom.
A masa krača, korača...
Stati i koračati!
Španijo, veliko, plameno srce u našim grudima, -
zatvori nemaju više vrata!
Reflektor sunca širokim mlazom prosijeca tamu samica.
Dvadeset i pet hiljada ljudi izvire iz živih grobova.
Nad njima, nad izlazima - zlatno sjemenje sunca.
Španijo, bratsko, ognjeno srce u našim grudima; -
zatvori nemaju više vrata ni rešetki!
S dželata-oklopa skinute su ljuske oklopa.
Ulice i sela govore koracima naroda.
Sloboda! Sloboda!
STARAC I MORE
Udaraj u hridi! Dok živiš, da zbilja budeš živo,
udaraj, uzlijeći, drobi se o stijene!
Kako bi inače, od sivog jutarnjeg neba sivo,
uz mrki kamen stvorilo čudo pjene?
Kako bi, brizgom, doseglo šiljat čot zanošljivi,
kako pjenu pravilo od svjetlosti zaostale?
I kako inače da se živi, i čemu da se živi
ako more ne bije dubinom o obale?
Slomljeni o hridi, vali se, veliš, dalje prostru;
uzmak, šobonjeći, školjke lomi i valja? Neka valja!
Jer, kako da se stasitoj mladoj maslini baciš o struk,
ne razbivši ruke u čipke narukavlja?
O, janjci! Al janjce njišu tek mora pred tim burna.
A kome, sem buri, da kažeš za jantar: izglačaj ga!
Svaki zatončić, sve drage argonautska hoće runa,
otoci hoće okovratnike iz Van Dajka!
Udaraj o hridi! Valima uzastopce. Poredice.
Šta drugo pjenu da rodi, sem udar, osim zalet?
A čim, osim pjenom, da uzmeš iz prve provedrice
nove kapljice sunca - sjemenje za korale?!
INSTRUKCIJA MASLINI
Žilama za kamen! Za siv, podlovćenski kamen opak
na samom spoju visova uvis i visova naopačke.
Izubijano, skrutnuto korijenje isprepleti i zakopaj,
pokuči prste, raskljuni i zakljuni kao mačke.
U sami kamen! U zavičajne, od mora slane ljute kore
bušačem korijena, hiljadu i jednom radnom žilom!
I svaku izračvaj u kliješte, naiviči i nabrusi kao borer,
produžuj, sekund po sekund, jedva vidljivo živo šilo!
I pipaj. U pukline uđi. Prinesi borere kišnoj ospi
po kamenu. I steži kliještima žila – melji petit.
Petit brašna. I ne nađeš li damar vode, znojem pospi
i skaši brašno, hrani se kamenom – kamen jedi!
I postaj kamen. Kameno-uljanom i slanom štavom svoju kožu
uštavi, osivi, okori, nakvrgaj. Kamen jedi!
Vrijedi – za školjke cvjetova, noću morske, za list dožud,
za kapi maslinki, s peteljkama kapi – da, vrijedi!
Miriši, s pripeke, na kamen otučen kamenom koji prska,
miriši, u kiši zimskoj, na memlu i mamurluk kao tuljan.
Štiti se od žege – nek list tvoj, što gušći, bude hrskav,
i ozdo sivo – zelen, a ozgo i zelen i nauljan.
I pčele cvjetova – u zrak, niz vjetar pčele, da na malje
nakupe zemlje i saspu na krš, u škrape izduben i izgreben.
I gustom mrežom sjenke, k večeri, što kasnije to sve dalje,
hvataj sjenku zemlje. I navuci je, u podne, oko sebe.
Vrijedi! Makar hlad pod tobom ne postao čak ni troskot,
makar žile, makar korijen bio i premoren i izguljen, –
vrijedi – za glas granja, školjke cvjetova, za list prosto,
za viske maslinki, zelene, modre – kristal s uljem!
A ustreba li, isprošupljuj se do u račve. Budi sedra,
budi raspeta, stojeća mreža od rudače i oksida.
Isprošupljuj se – da naperene pneumatičke puške vjetra,
promašujući kroz šupljine, ne svale ispod zida!
A kad uz more, skrđeni beskonačno, potiskivani s juga jugom,
gojazni, crni, kosmati, nagrcaju nilski konji
talasa, i prazneći nozdre, tiskajući se, zajahuju jedan drugog,
zapljuskuju – da se razjedeš u soli i u tonji, –
Ti se ukruti, ti se napregni, izuvijaj se u grč smrtan
i iznoj se uljem, iznoj se od žila pa do tučka.
Vrijedi – za noć jednu, noć iščekivanja, kad ti se, iza brda,
svjetionik, igrajući se, čas javlja, a čas čučka.
Vrijedi – da bar jednom, kad mrak obezliči, zgužva kopno, –
ribaru nad svijećom, što žar razgrće rukama, budeš: svoji.
Vrijedi – za cigla tri cvijeta, za tri kapljice ulja s opnom;
vrijedi – da se, uspravno, prosto stoji!
1958.
PJESMA O BIOGRAFIJI DRUGA TITA
Između više desetina raznih vrsta letaka, kojima su nas Nemci i ustaše zasipali iz aviona po Sremu, jedan je od najinteresantnijih letak o interpretaciji imena druga Tita: „Tajna Internacionalna Teroristička Organizacija“. To i razni klevetnički i senzacionalistički pamfleti o poreklu, životu i radu druga Tita, objavljeni u fašističkoj štampi u Berlinu itd., i preko radio-stanica i reakcionarnih listova u Londonu, Njujorku i Cirihu, inspirisali su našeg pjesnika Radovana Zogovića da napiše veličanstvenu „Pjesmu o biografiji druga Tita“. (Savo Orović)
PJESMA PRVA
Za vas,
ne —
na vas, Gebelsovo pleme Titovih biografa,
na Berlin vaš,
i vas u Londonu,
i vas u Cirihu, —
palim
ovaj vreli rafal,
ovaj
rafal u stihu!
A za nas, narode-borče, kada propjevam o Titu,
srce moje staće k’o soko tebi na ruku,
i pjevaće —
o britkom oku,
o gnjevu plahovitu,
o vjeđama Titovim —
napetom luku.
Pjevaće o Zagorju, o majci Mariji, kraljevičkom doku,
i kako su očinski brižne Titove rečenice i bore;
pjevaće o tihoj suzi, što vidjeh u Titovu oku,
poslije priče o borcima s Fruške Gore.
Pjevaće o tamnici,
u kojoj neumorni sužanj,
na Marksu i šahu uči kako se rukovodi bitkom.
Pjevaće...
i ja ostajem dužan pred svojim srcem
i Titom.
A na njih —
podlo
Gebelsovo pleme biografa,
što špija
i laže
oko Titova imena i puta, —
prkosno palim
britki
vreli rafal,
rafal
stihova
i baruta!
PJESMA DRUGA
Pitate o Titu: ko je?
Mašino, mašinko moja, —
piši!
Tito —
To smo mi,
svi, —
vi znate naš kuršum i slavu!
I on je pun nas,
i velik,
i mi u njemu viši,
viši
za ljudsku glavu!
Oca Titovog znate,
Znate ih,
i majku što rodi Tita.
i znaćete ih,
i znati!
Tita je rodio u gnjevu,
u čežnji stvaranja
titan -
narod,
i borba -
mati.
On se rodio sveto iz prve ćelije KaPe.
I rodio se opet,
na Viru i Ubu,
s prvom ustaničkom granatom.
I rađa se snova
s brigadama Koče i Peka,
sa svakom
novom
brigadom.
I živi u svakom borcu.
Pod srcem mu misli i diše.
Juriša s njim,
i dijeli
i tugu,
i hljeb,
i slavu.
I pun je nas.
I velik.
I mi u njemu viši.
Viši
za ljudsku glavu!
PJESMA TREĆA
Ti tragaš za Titom u tomu špijunske kartoteke,
a lik i ime Tita osviće vam na svakom zidu!
Čujte!
Vi malter grebete,
al’ kliču gole opeke:
ovdje je bio napisan
poklik Titu!
Tragaš po tekstu laži. —
Na stijenju Prenja,
Zelengore
rastu
otisnuta
Titovog konja kopita. —
Nagni se
nad naša vrela,
nad bistre, studene izvore:
spazićeš —
obraz Tita.
I samo na tren.
I izvor će da se zamuti,
i skrije sliku Tita
od tvojeg špijunskog oka.
O, gledaj,
pred smrt,
u nas — kada smo prkosni i ljuti,
kada nas
od vas
dijele samo oštrice šiljboka —
spazićeš —
sliku Tita.
U zjeni nam gori zlatom žarkaste kovine!
Pogledaj,
smrtno ranjen,
zastave naše sa Rame,
Gorice
i Splita,
pogledaj
kad ih vjetar razlistava kao novine, —
vidjećeš
sliku Tita.
 | |
Radovan Zogović je najznačajniji crnogorski pjesnik XX vijeka. Rođen je 1907. u selu Mašnica u Polimlju. Gimnaziju je učio u Beranama, Peći i Tetovu, a filozofski fakultet završio u Skoplju. Bio je korektor u štampariji u Skoplju, profesor gimnazije u Skoplju i Zaječaru, vaspitač u internatu jedne privatne gimnazije u Beogradu gdje je živio od 1935. godine. Često je proganjan i hapšen kao pripadnik revolucionarnog pokreta. Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od1941. U toku i poslije rata (do kraja 1948.) bio je na raznim odgovornim partijskim i društvenim funkcijama. Sarađivao je pod svojim imenom ili pod pseudonimima u naprednim i liberalno demokratskim časopisima: Literaturi, Književnom savremeniku, Stožeru, Savremenom književnom glasniku, Savremenim pogledima, Našoj stvarnosti, Srpskom književnom glasniku, Pregledu i Životu i radu. Uređivao je više časopisa koji su zbog svojih ideoloških stremljenja uglavnom bili brzo gašeni. Zajedno sa Veselinom Maslešom izdavao je list “Sloboda” u Beranama. Umro je u januaru 1986.
Djela: Plameni golubovi, pjesme, Zagreb, 1937; Na poprištu, članci, kritike, ogledi, Beograd, 1947; Prkosne strofe, pjesme, Beograd, 1947; Došljaci-Pjesme Ali Binaka, Beograd, 1958; Artikulisana riječ, pjesme, Beograd, 1965; Pejzaži i nešto se dešava, pripovijetke, Beograd, 1968; Žilama za kamen, izbor iz poezije, Titograd, 1969; Antologija crnogorske epske poezije raznih vremena, Titograd, 1970; Lično sasvim lično, pjesme, Beograd, 1971; Knjaževska kancelarija, 1976; Noć i pola vijeka, pripovijetke, 1978; Kožuh s pola rukava, kratki roman, 1985; Supret za sjutra, pjesme, 1985; Povremeno zauvijek, pjesme, 1985.
"Zogovićevo je pjesništvo gusto, izrazito referencijalno, pa i na dnevnu politiku naslonjeno, premreženo referencama na (najčešće narodnu) tradiciju, koja u prvom redu služi kao prostor parabole. Nerijetko, kao u kasnijoj ‘Knjažejskoj kancelariji’, direktno crpi iz arhivske građe i interpretacije autentičnih izvora, u koje uvijek upisuje aktualni kontekst. Radilo se o vezanom ili slobodnom stihu, Zogovićevu izvedbu odlikuje zanatska suverenost te inzistiranje na upečatljivim, složenim ritmičkim konstrukcijama. Iz današnje perspektive spomenuta su gustoća, otežana mogućnost praćenja konotativnog fona, te nesklonost redukciji koja se počesto premetne u stihovni balast, glavne zapreke široj prijemčivosti autorovog pjesničkog opusa. S druge strane, neki njegovi sastavi i dalje predstavljaju sam vrh partizanske lirike, ali i – poput ‘Pjesama Ali Binaka’, ‘lirskog dokumenta o patnjama šiptarskog stanovništva u bivšoj (predavnojevskoj) Jugoslaviji’ – itekako značajne priloge jugoslavenskoj modernoj lirici uopće. MARKO POGAČAR
"Zogović je crnogorskoj književnosti u XX vijeku obezbijedio dostojan kontinuitet. Priskrbio joj je sponu s prethodnicima i otvorio prostor, značenjski priključak novim, modernijim glasovima. A to je jedino mogao ostvariti neko ko je lično i nacionalno mogao sjediniti sa univerzalnim. Srođen s ovim predjelima, spasio je Zogović i mnogo jezičkog blaga. On je pjesnik duboke samosvijesti, ali i moderni pjesnik nastao na pobuni i nadi, ruševinama jednog jezika i kontroverzama jedne ideologije. I u toj je (nevidljivoj) misiji uglavnom bio usamljenik, ali dosljedan, energičan i istraživački nastrojen." PAVLE GORANOVIĆ
“Ciklus ‘Došljaci’ nastao je iz neposrednog doživljaja i saznanja, iz kombinovanja stvarnih pojava tlačenja albanskog stanovnišva Metohije i Kosova dvadesetih i tridesetih godina našega vremena. Iza svake pjesme ciklusa, iza svih njihovih čvornih pojedinosti, stoje neposredne činjenice, i to ne samo od strane velikosrpske vlasti, nego i posredno, preko nasljenika, osobito preko one vrste Crnogoraca koja je, kada god joj se za to da mig i mogućnost, spremna da panduriše i prepanduriše. U ovim pjesmama, ni iza ‘lirskog junaka’ ciklusa (Ali Binaka), ni iza ostalih lica ne stoji nikakav prototip, još manje prototip istog imena. Kao čovjek, Ali Binak je zbirni, tipični i – bar u nekoj mjeri individualizovai predstavnik, s još jakom instinktivnom plemenskom tradicijom u dramatičnim vremenima osvajanja, porobljavanja i tlačenja na Balkanu; kao ime on je ono jedino ime koje je, svojom ozbiljnošću i epičnošću, i svojom čisto zvukovnom vrijednošću, ogovaralo zamisli ciklusa… I još nešto: da nijesam postao komunist, jamačno, i pored sveg osjećanja i negodovanja s kojima sam, od šestog razreda gimnazije pa nadalje, gledao tlačenje i propadanje Albanaca, ne bih shvatio i osjetio i svu težinu onoga što sam znao i gledao, i ne bih pokušao da unesem formu i haos utiska. Pripremajući se da počnem ovaj ciklus, nekoliko puta sam pročitao ‘Plač Jeremijin’, pa sam i tamo našao nekih podsticaja i za sadržinska rješenja u pjesmama o ropstvu albanskog kosovsko-metohijskog stanovništva…“ RADOVAN ZOGOVIĆ o Dosljacima, revija Ovdje, 1985."Uz Majakovskog, Zogović je kao poetski uzor redovno isticao Njegoša. O “Gorskom vijencu“ često je pisao, a posebno o likovima Vuka Mandušića i sestre Batrićeve. Zanimao se i za prozu Stefana Mitrova Ljubiše, o kojoj je objavio zapažene radove, negirajući Skerlićevu odrednicu da je u pitanju “srpski pisac“ – upravo Ljubišinim jezikom, floklorom, etnografijom i drugim segmenitima njegove proze. Od najmlađih dana pamtio je epske pjesme. Kao osnovac u Polimlju došao je, od jednog rođaka, do Đuričkovićeve zbirke epskih pjesama (i “Gorskog vijenca“) a za oca Đorđija je kazivao da je od “radova najvećma volio kosidbu”, a od „ljudskih razgovora gusle”. Dr Jeftu Miloviću je kazao: “Najbolji guslar u našem kraju bio je Bogdan Zogović. To je bio seljak mudar, odmjeren, umio i ćitljiv, a umio je progovoriti i lijepo se našaliti… Guslarske pjesme ne samo što je pjevao nego ih je i pisao, pa je štampao i jednu knjigu takvih pjesama. A kako je samo uz gusle pjevao. To je svaki put bio praznik. I to su bili najsadržajniji i najuzbudljiviji trenuci moga djetinjstva.
Za Zogovića i proza koja je sedamdestih godina, i kasnije, objavljivana u crnogorskim časopisima nije donosila novine. Pojašnjavao je: “Osim rijetkih izuzetaka, to je epigonsko ‘spisateljstvo’ ili mučnje riječi, upinjanje da ono što se kaže ni po koju cijenu ne bude jednostavno. Iznenadilo me i razočaralo nije ništa – uočio sam i naučio u životu bar toliko da znam unaprijed šta iz čega mora iznići. Ali, zato me gotovo već tridest godina revoltira ‘avangardistički’ dogmatizam, nekakav ‘crnogorski modernistički’ šablon, kopiran s beogradskog šablona. Čitaš grdne mjesečne porcije poezije i za dobre dvije trećine pročitanog ne znaš šta si čitao, ne vidiš s kog je ‘merdijana’. Kako da nađeš razlike kada čitaš pisano da bude nerazumljivo. I kako tekst koji nema smisla da cijeniš je li bolji ili gori od drugih, isto takvog teksta. I kako da se ne ogorčiš na toliki uzaludni posao, uzaludno utrošeni papir, uzaludni trošak za ‘odabiranje’ štampanje, korekturu, povezivanje? Čak i u Lalića naiđem na nešto što me ne oduševi. A dobar mi se zapamtio Kostićev ciklus gorko-ironičnih pjesama, kao i Brkovićeve pjesme iz knjige sa putovanja u Sovjetski savez“… Svakako, „oštrina Zogovićevog pera“, i pored sve im naklonosti i pohvala nije zaobilazila ni crnogorske pisce, kako u međuraću, tako ni kasnije. Poznato je da je bio i prvi čitalac rukopisa nekih njemu bliskih prijatelja, prije svega Lalićevih. Do njegovog mišljenja su mnogi toliko držali da su često mijenjali ili prepravljali i čitava poglavlja u za štampu već pripremljenim djelima…"BRANKO JOKIĆ
"Zogović je robijao prije rata, a nakon 1948. i IB-a bio je u nekoj vrsti kućnog pritvora punih 16 godina. Bio je pod pratnjom, svakodnevnom, izolovan od svih, ostavljen bez posla, kao što je i njegova žena ostala bez posla jer je odbila da se razvede od Radovana. Braća su mu hapšena i robijali su godinama, naravno, zbog njega, ali bez krivice. Ogroman je to pritisak, tako se lome ljudi. Jer lomili su ga i kao pisca, ne dozvoljavavši mu da štampa djela, već je prevodio pod pseudonimom, i tako se izdržavao.
Ako uzmemo te podatke u obzir, Zogović je bio na funkciji svega tri godine, od 1945. do 1948. godine. Nakon te godine, bio je bez posla, prijatelja i izdavača. Nije se priklonio ideji da Jugoslavija ide svojim putem, izjavio je da je Crvena armija njegova armija. Neke rečenice, poput te, tada su skupo koštale. Zogović je bio opasan jer je mogao da postane simbol, da povede ljude za sobom, zato je bio tako perfidno sklonjen u stranu, da izgleda poludobrovoljno, a da je sve smišljeno.Čudnog kova bio je Radovan Zogović, njegove pjesme su ljute kao kamen, oštre i snažne, tu se riječi odmjeravaju jedna s drugom, nišane se, sve je kod njega na gotovs, spremno da pukne svakog trena.
Bio je kompleksan i opasan lik. Oko njega se ne spore da li je bio Crnogorac, Srbin ili Jugosloven. Njega su se uglavnom plašili i odricali."
ĐURO RADOSAVOVIĆ
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen