ČETIRI JANUARSKE PJESME

RAZMJENA ZAROBLJENIKA

Odvija se
na divljoj rijeci,
na bezimenom mostu.

Svi su srećni da idu doma,
da su nepouzdani i otpisani,
jer rijetko se događa
da nekoga ponovo pozovu;
rijtko se događa da nekoga
zarobe po drugi put.

Skrhani idu doma,
slave svoj kraj rata,
potiho, potajno.

                  18. januar 2026.

DVORAC KAO IZ BAJKE

Niko tu nije proveo noć nijednu,
mada sve ima: prostor ogroman, kamin,
krevete — konstrukcije stabilne i jake,
i mnoštvo ogledala.

Iz daljine vidi se ljepota.
Njegovi tornjevi
ponekad urone u oblake.

                        21. januar 2026.

JOŠ DVJESTA GODINA 

Eli studentkinja,
pred susret, reče:
Jadan je, kakav sako ima
i nedoder cipele polirane
kao što se nose u zemlji Švajcarskoj,
i naočale — debelo staklo!

Sastasmo se u podne.
Tema su razne: nauka
i jezici od iskona.
Ćaskamo kako je bilo
prije hiljadu godina;
kako su jezici i istorija
kao spojeni sudovi
i kako se sve preliva
u život naš živ.

Još dvjesta godina posla,
pred sobom, profesor ima
i dar za mene — knjiga s posvetom.
Blistava glagoljitica!
                         23. januar 2026

VOJNI MUZEJ
         (očima dječaka)

Nabasao sam na to
i posmatrao ga sa zida,
dolje na travnatoj terasi 
muzej sa eksponatima.

Bilo je to
kad sam iz planina
zalutao u veliki grad.
I tada, kao dječak
postavio sam pitanje:
otkud im vojni muzej, njima,
koji nijesu bogzna
neki ratnički narod?
(Oni će uporno tvrditi da jesu).

Kako to da oni imaju,
a mi nemamo vojni muzej?
Kako to da mi ne znamo
gđe su naši topovi
sa Vučjeg Dola,
koje smo zarobili,
topovi sa Fundine?
Haubice sa Bojne Njive,
gdje su?

Meni, dječaku iz planina,
na prvom putovanju
ispriječio se vojni muzej:
ne može da opravda sebe,
ne može da opravda istoriju,
ne može da opravda poruku.

                      26. januar 2026.